Fizikalna terapija i rehabilitacija - GORDANA POŠĆIĆ

01.07. 2010.
Nakon više od 15-ak godina kontinuirano 2x godišnje provedenih fizikalnih terapija u raznim vrlo stručnim ustanovama i vrlo renomiranih liječnika fizijatara, našla sam se ovog proljeća na terapiji kod Gordane Pošćić, više fizikalne terapeutkinje. Došla sam sa svojim već poznatim tegobama i željom da mi učini već meni poznate terapijske postupke na koje sam do sada najbolje reagirala.
Međutim... nakon učinjenog po mojoj želji, Gordana mi je savjetovala i preporučila ''neke'' za mene još nepoznate individualne vježbe, po kojima mi se te moje stalne tegobe neće konstantno vraćati.
Učinjeno...! Vrlo sam zadovoljna. Nakon provedenih vježbi kod Gordane vježbam ciljane vježbe kod kuće. Vidjeti ćemo!! Sada znam da su te ''neke'' vježbe kombinacija PNF, McKenzie i Mulligan na ''Gordanin način''.

Smiljana Kelović, 72 godine

16.04.2010.
No, kako sam ja uopće dospio do Goge? Za nju sam čuo još u Krapinskim Toplicama. Kao „odi, vidi malo…“. I „malo viđam“ već jedno 2 i pol godine. Reklo bi se da mi se dopalo. A skoro sam odustao još prije nego sam prvi put došao. Naime, prvo smo se Goga i ja čuli telefonom. U to vrijeme sam ja svakodnevno imao terapije u jednoj drugoj ustanovi, još nisam radio, uglavnom bio sam dosta u tom „filmu“ fizikalne terapije, ali bi me ovo prije Goge već prilično izmorilo i kad smo se čuli dogovor nam je bio nešto kao „možda se vidimo“.
Prvi moj dolazak kod nje sigurno će nam oboma ostati u pamćenju. Naime, pao sam u predsoblju, valjda ni ne rekavši ni „dobar dan“. To nam je bilo upoznavanje,
Od tada do sada moje stanje s akcentom na motoriku se drastično poboljšalo. Više nikada nisam pao u predsoblju, štoviše čini mi se da nisam nikad pao kod Goge uopće.
Osim što smo uvelike poboljšali moju motoriku, neopisivo mnogo smo unaprijedili slabost mišića na desnoj strani mog lica, uključujući one oko desnog oka. To smo popravili primjenjujući nekakve flaster za koje smo isto u razgovoru, slučajno „skužili“ da Goga s njima radi.
Uglavnom, trenutno ne odlazim Gogi jer imam podosta velik zdravstveni problem vrste drugačije od onih s kojima Goga zna. Ali nesumnjibo, čim se to stanje popravi – evo mene opet kod Goge. Naime, osim što mi terapija kod nje iznimno odgovara, i atmosfera s njom i Silvanom je podosta opušt(ajuć)ena. Silvanu, naime, znam još kad je bila na višoj. I premda smo tada imali jedan odnos koji je mogao kod nje izazvati želju… da i ne bude baš ok prema meni, za sada se kontrolira. Imamo prilično ležerne razgovore, tako, bit će da i nisam ostavio baš neljudski dojam.
Sve u svemu, jedna jako ugodna rehabilitacijska „ustanova“ i podosta susretljiva i prijateljska atmosfera koja ti, bez problema postane simpatična.

Ivan Šoša, 30 godina , liječnik

21.12. 2009.

21.10.2009
U ožujku 2006. godine, naručena sam na rutinski ginekološki zahvat no prilikom uvođenja u opću anesteziju, moj mozak ostaje bez kisika, padam u komu, završavam u Jedinici intenzivnog liječenja na Sušaku (JIL), gdje mi spašavaju život. Nakon 7 dana budim se iz kome, a moje dijagnoze glase: TETRAPARESIS DISCRETA POST ISCHEMIACEREBRI te EPILEPSIA PARTIALIS MOTORIA DEEX CUM GENERALIZATIO.

Nakon dva mjeseca provedenih u JIL-u i sama shvaćam koliko sam nemoćna. Magnetska rezonanca pokazuje trajna oštećenja mozga(lezije) koje imaju veze s mojim budućim kretanjem tj. hodom. Čekajući svoj red za odlazak u Krapinske toplice na terapiju, već u JIL-u mi savjetuju da se pri povratku za daljnju terapiju obratim fizioterapeutkinji Gordani Poščić, jer je ona jedina u Rijeci osposobljena za rad s pacijentima poput mene (s raznim neurološkim oštećenjima). U K. toplicama međutim ostajem gotovo puna četiri mjeseca, prilično nezadovoljna razvojem događaja. Napokon, u rujnu 2006. odustajem od stacionarnog liječenja, nakon 6 mjeseci provedenih po bolnicama. Dolazim kući u invalidskim kolicima...
U početku, ne znajući što i odakle krenuti, slažem mozaik oporavka u vlastitoj režiji. Od drugih raznih stručnjaka također dobivam upute kako se trebam javiti Gordani Poščić. Srećom, njena ordinacija udaljena je od stana u kojem živim stotinjak metara i ona pristaje dolaziti mi u kućne posjete. Krajem listopada 2006. godine započinjemo s individualnim vježbama po PNF konceptu (proprioceptivna neuromuskulaturna facilitacija). Transferi s mojim tijelom idu izrazito teško, dok mi se pri pokretima nogu javljaju izrazito jaki mioklonusi. Radimo vježbe za smanjenje spazma (grčeva) te uopće pobljšanja pokretljivosti (podizanje s poda na kauč!). Učim i transfere u raznim položajima, a kako poboljšavam kontrolu pokreta, bolje hodam uz pridržavanje.
I uistinu, savjeti da se obratim na Gordaninu adresu pokazali su se, ne samo dobronamjernima, već potpuno pogođenima. Bilo je to napokon nešto što mi treba, nešto posve novo u mojoj rehabilitaciji!
Do dolaska u njene ruke prošla sam brojne metode rada različitih fizioterapeuta. Sve se to, uglavnom, svodilo na vježbe koje bih zajedničkim nazivnikom svrstala pod tzv. postoperativne vježbe (digni lijevu, pa desnu nogu 10 puta, napravi krugove stopalom lijevo pa desno, diži ruke gore – dolje) – jednom rječju – luk i voda. Poboljšanja, unatoč protoku vremena, nije bilo.
Nakon dva-tri mjeseca Gordaninih dolazaka k meni u stan, osposobljava me za dolazak u njenu ordinaciju, uz pratnju supruga. Nastavljam s individualnim vježbama koje mi smanjuju spazam. Gordanin pristup, uz primjenu PNF metode, posve je drukčiji. Vježbe su potpuno individualizirane, pripremane i prilagođene za mogućnosti i stanje konkretnog pacijenta. I što je najvažnije, uvijek nove i neponovljive. Teško ih je pamtiti i izvoditi bez nadzora i pomoći terapeuta, zbog iznimne kreativnosti. Svakotjednim dolascima na vježbe, poboljšanje se vidjelo – iz mjeseca u mjesec.
I sada hodam uz pomoć druge osobe. Po stanu se relativno dobro krećem, uz povremeno pridržavanje. Kretanje na otvorenim prostorima gotovo je nemoguće, osim ako podloga nije travnata, pješčana, šljunčana – svugdje gdje je strah od pada smanjen.
Kod većih napora, nažalost, dolazi do mioklonusa i padanja unatrag. Još uvijek nemam automatizirane balansne reakcije ravnoteže. Neki problemi koji mi otežavaju više samostalnosti u hodu uglavnom su druge prirode – za takvo što moram se dodatno potruditi, ali u ordinaciji psihoterapeuta i neurologa. Moj najveći neprijatelj još uvijek je – strah! Strah od pada, strah od novih prostora, strah od otvorenih prostora, gužve, automobila...
Još uvijek redovito dolazim na vježbe.
Nakon više od tri i pol godine bolovanja, vraćam se na posao. Moram imati osiguran prijevoz i pratitelja do ureda, a za sve ostalo morat ću se boriti sama. Vjerujem da ću uspjeti.